Unatoč brojnim izvorima i povijesnim legendama od kojih je najpoznatija ona o caru kojem je listić slučajno upao u posudu s vrućom vodom, ne možemo dobiti točan odgovor kada i kako je sva ta priča o čaju zapravo počela.

Naime, postoji jedna manje poznata zanimljivost iz povijesti čaja.
Ona kaže da se u područjima jugoistočno od Himalaja, koje su zapravo prirodna staništa originalnih tipoloških vrsta Camelije sinensis, od njenih listića ne pravi čaj, nego se listići žvaču.
Žvakanje čajnih listova uobičajeno je i u nekim zemljama Srednje Azije za liječenje bolesti, a čak se i stavljaju na rane kako bi brže zacijelile.

U sjevernom Tajlandu pleme Shan kuha ili stavlja pod paru svježe ubrane listiće, mijese ih u loptice i pomoću začina, masti i soli pripremaju ih kao jelo. Burmanska plemena ih jednostavno suše, sole i žvaču.

Saznanje da u toj zemlji čajevca listiće jedu i majmuni i drugi sisavci bacilo novo svjetlo je na cijelu priču o postanku čaja. Prema tome, jasno je da veza čovjeka i ove magične biljke može biti starija od povijesti čovječanstva i sezati do samih početaka ljudske vrste.