Riječ „čaj“ nastala je tamo gdje se i rodila kultura čaja – u drevnoj Kini. U Europu je došao kopnenim putem preko Rusije, a morem su ga prvi uvezli Nizozemci početkom 17. stoljeća. U izgovoru riječi „čaj“ lako se prepoznaje njen kineski izvornik „ch’a“. Slovo „i“ na kraju nastalo je od izraza „ch’a a ye“ što znači „čajni listić“.

Poslije Kine, čaj se najprije udomaćio u okolnim zemljama (Mongolija, Koreja, Japan, Tajland) i tu je svuda zadržan naziv „cha“.
U današnjem govoru riječ „čaj“ ima razna značenja; od perađenih mladih listova čajeva grma (Camellia sinensis), pića koja se dobivaju prelijevanjem tih listova, napitke od cvjetova i listova mnogih drugih biljaka te za sam društveni događaj okupljanja uz napitak.

Čaj od listića čajevca (Camellia sinensis) u ovim je definicijama izdvojen i sasvim opravdano stavljen ispred ostalih, jer na njega ćemo prvo i pomisliti kada čujemo tu riječ. U svakodnevnom ga govoru i nazivamo pravim čajem, no trebalo bi zapravo govoriti u množini, dakle o pravim čajevima, jer radi se o doista velikom broju izvedbi i vrsta.

Daleko veće šarenilo vlada u skupini onih drugih „čajeva“, koji nisu pravi i koja obuhvaća mnoštvo raznih pripravaka, odnosno napitaka od listića, cvjetova, stabljika, plodova ili korijenja raznih biljaka. Većini se od njih pridaju i ljekovita svojstva. Tu možemo izdvojiti podskupinu domaćih čajeva poput kamilice, šipka, lipe, mente, kadulje ili sljeza te brojne pripravke od komadića sušenog voća. Svi se ti napitci, kao i pravi čajevi, pripremaju na istovjetan način (prelijevanjem vruće vode preko osušenog ploda ili listića), ali to je ujedno i sve što im je zajedničko.

Voćni napitci NISU ČAJ!
Tein (kofein) je bitna komponenta čaja koja određuje svojstva čaja i njegovo djelovanje na ljudski organizam. Reklo bi se – čini ga pravim čajem.